Vrsni interpreti u glazbenim sferama

U foajeu Koncertne dvorane Lisinski u Zagrebu dodijeljene su ove jeseni diskografske nagrade Nova ploča veteranima naše zabavne glazbe i jazza, Terezi Kesoviji, Stjepanu Staniću i Dragi Dikliću, koji su svaki na svoj način zadužili našu višegodišnju diskografiju. Nagradu je u ime izdavača Croatia Records primio i direktor i vlasnik te etikete Želimir Babogredac. Ta nagrada nije važna samo umjetnicima koji su ju primili, ona je i stanovita afirmacija institucije koja ju daje. Svečanost predaje nagrada uveličao je i instrumentalni jazz-trio iz Rijeke u sastavu: Zvonimir Radišić, gitara, Henri Radanović, kontrabas, i Tonči Grabušić, bubnjevi. Tom se sastavu s nekoliko na kontrabasu odsviranih taktova pridružio i jedan od nagrađenih, Stjepan Stanić.

Tereza Kesovija, Drago Diklić, Stjepan Jimmy Stanić i
Croatia Records ovogodišnji su dobitnici Nove ploče / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

U vezi s nagrađenim džezistima Stanićem i Diklićem vrijedi se i ovom prilikom prisjetiti one stare koju je prije više godina izrekao poznati džezist: „Svaki bolji džezist može izvrsno izvesti bilo koju skladbu zabavne glazbe, ali obratno je gotovo nemoguće.“ Odnosi se to i na dvojicu od HDU-a nagrađenih Stanića i Diklića jer su obojica u svijesti naše šire slušalačke publike poznati kao izvrsni interpreti obaju spomenutih glazbenih sfera.

Sada 93-godišnji Stjepan Stanić, vokalist i kontrabasist, nadimak Jimmy, pod kojim je poznat među slušateljima, navodno je stekao na davnom snimanju, kada ga je tim imenom prozvao legendarni zabavnoglazbeni pijanist i producent Nikica Kalogjera. Stanićev ugodan bariton još zvoni u ušima ljubitelja zabavne glazbe zahvaljujući interpretacijama nekad popularnih pjesama kao što su Kobila Suzy, Cowboy Jimmy ili Dimnjačar. No Stanić je i priznati džezist poznat po interpretacijama jazz-tema kao što su: Laura, Allright, Okay, You Win ili Every Day I Have The Blues. Kao jazz-kontrabasista Stanića cijeli život prati događaj iz proljeća 1956, kad je na drugom od dva koncerta orkestra Dizzyja Gillespieja održana u Zagrebu, u tom big bendu na kontrabasu zamijenio ozlijeđenoga Nelsona Boyda. No Jimmy Stanić ponajprije se besprijekornom intonacijom glasa afirmirao i na drugim instrumentalnim poljima jazz-glazbe. Nakon nekoliko poslijeratnih godina provedenih u Beogradu, u kojem je radio s nizom tamošnjih istaknutih jazz-glazbenika, ne bismo nikako smjeli zaboraviti njegove suradnje u Zagrebu sa sastavom Sultani swinga i nastupe u tadašnjem zagrebačkom jazz-klubu Lap te nastupe u programima zagrebačkih jazz-festivala u Kulušiću, u kojem je na kontrabasu nastupio i u američkom blues-sastavu Mickey And Mary Baker. Također su zabilježene njegove scat-improvizacije na Međunarodnim danima jazza UNESCO-a, kao i brojni drugi jazz-nastupi.

Danas također vremešni 85-godišnji Drago Diklić Fiko stigao je u zagrebačko predgrađe Trnje 1941. kao nadareni violinist iz rodnog Sinja. Studij violine nastavio je u Zagrebu, a bio je i jedan od prvih naših glazbenika tog profila koji je u tadašnjem režimu dobio vizu za nastupe u inozemstvu, ponajprije u sastavima koji su nastupali u američkim klubovima u Europi. Tijekom jedne od prvih turneja prijeći će najprije na bariton, a poslije i na druge instrumente iz te porodice. Otkrivši jazz, nastupa i na prvim festivalima jazza na Bledu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vrativši se u Zagreb osniva niz sastava: Profesionalci, Big band Drage Diklića, Kvartet Drage Diklića, Nonet Drage Diklića i druge, te prvu privatnu producentsku agenciju Alta, koji su se svi bavili i jazzom. Uza sve to Diklić ostaje kod najvećeg dijela slušateljstva zapamćen po izvedbama hitova Opet si plakala i Još samo večeras, što je jamačno i presudilo pri izboru nagrade. Kao džezista Diklića pamtimo i kao bariton-saksofonista člana big benda Petrović – Dičić s međunarodnog festivala jazza u zagrebačkom Kulušiću te kao člana nekoliko malih jazz-sastava s kojima je nastupio u svom Klubu Zagrepčana, u kojem redovito karta bridž.

Nagrada HDU-a dodijeljena toj dvojici umjetnika, veterana naše diskografije, moramo priznati, i nije baš čest slučaj u hrvatskom jazzu.